People always leave,but sometimes they come back..

23.01.2009.

....da jedno drugom sreću zaželimo....

dolaziš kada me se sjetiš, kad me se poželiš
a ne pitaš se kako je meni, kad te napokon zaboravim
a ti zacijeljene rane ponovno otvoriš...
vrijeme mi ne možeš vratiti, niti bol izbrisati
nakon tebe nastala je rupa, jedna velika praznina neizbrisiva
ne želim ponovno ispočetka, nema smisla
shvati da nam suđeno nije i da svako od nas treba
da bira svoju stazu života
sudbina nas razdvaja već duže vrijeme
prihvatimo ono što nam život daje

sada se vraćaš al je malo kasno da ispraviš nešto što
si učinio davno
ja krećem dalje bez tebe i već duže vrijeme bilo mi je lijepo
jer shvatila sam da više nisi sreća moga života
već samo bol koja me ubija i ne da mi da krenem iz početka
zaboravi moje lice, usne koje su te ljubile
zaboravi moje ime i prezime koje je urezano u tvoje srce
izbaci me iz snova reci mi zbogom zauvijek
vrijeme je da se rastanemo... da jedno drugom sreću zaželimo…

Stare tekstove ću napisati,da se sjetim stare ˝ljubavi˝

Sjećam se,nedavno,poslao si mi bio poruku da me želiš vidjeti,odmah sam vratila osmijeh na lice,i oči su zaiskrile od sreće...sjedili smo na haubi od auta,i bilo je nekako prohladno.. tišina nas je opkolila..niti ti,a niti ja nismo znali od kuda da krenemo...nije nam bilo lako... nakon nekoliko mjeseci opet smo bili tako blizu jedno drugome...spuštala sam pogled jer me boljelo...jer sam shvatila da njega ne volim,da obožavam jakooo tvoje oči...i shvatila sam koliko mi je stalo do tebe...i htjela sam da me zagrliš usprkos svemu...toliko sam u sebi žalila zbog nekih svojih ranijih postupaka...znam da ti je do mene stalo...bez obzira na sve ja znam da ti vrijediš i previše...

20.06.2008.

nisam ti dopustila da me poljubiš..al na kraju sam ipak popustila,rekla sam,ajde, može..al ovo je stvarno naš posljednji poljubac...nikad me nisi poljubio kao tada..nikad tako posebno..možda zato što sam lagano i zaboravila okus tvojih poljubaca..zagrlio si me,a ja sam osoba koja se lako rascmolji,iz mog oka krenula je suza..pitao si me zašt plačem..rekla sam ti laž..znam..budala..rekla sam da je najbolje da između nas ništa ne bude,da ostanemo frendovi,da si i dalje budemo ok,al ništa više..rekla sam da želim nas pamtiti po tome kao smo bili sretni,kako smo se voljeli..ne želim imati vezu na daljinu,ne želim te zamrziti..rekao si da ćeš me usprkos svemu i dalje voljeti..poljubili smo se,i otišla sam.

17.11.2007.

Opet sam na početku.Opet sam popustila i započela još jedan krug gorčine,patnje,ali istodobno i sreće,strasti...opet sam na onoj stazi,tako dobro poznatoj,koja ne vodi nikuda. Htjela sam drukčije,ali jednostavno ne mogu…Nisam mu mogla reći 'ne'…izgleda da to nikad neću niti uspjeti…Vrlo dobro zna koje riječi treba reći da bi popustila…i predobro me poznaje….a ja opet povjerovala u sve...Još me sve boli,ali snage u meni više nema… Nemam snage biti sretna,a nemam snage ni plakati…A opet bi to učinila…Opet bi ponovila tu noć…svaku noć,svaki dan,svaki tren...i zaustavila vrijeme…zauvijek bi ostala ležati kraj njega…jer jedino se u njegovom naručju osjećam sigurno…

16.07.2008.

Previše me boli i guši.I razgovor,i misli i pogled.Bezuspješno tražim način da krenem dalje.

Kud god krenem sve me neodoljivo podsjeća na tebe.Tu sam negdje između neba i zemlje.

Neshvatljivo al istinito koliko mi nedostaje onih naših pet minuta,bez ijedne riječi,tu negdje, daleko od svih.Bio je dovoljan prvi pogled.I svijet mi se okrenuo naopako,pozitivno.Tvoj smijeh,tvoja blizina,tvoje riječi i još mnogo toga držalo mi je glavu iznad vode onda kad mi je to najviše trebalo.Bio si onaj koji mi je držao stranu kad to nitko drugi nije.Fališ mi.Zaželjela sam te se jako.Znaš što je čudno?Čitao si me svakoga dana ko' otvorenu knjigu.Nisam baš ni morala nešto reći znao si baš sve.Čitaš me i danas.A ja više ni sama neznam što mi je teže,trenuci kad pričamo ili kad te nema.Želim ti svu sreću ovoga svijeta.A ja ću i dalje vjerovati u čuda.Vjerujem da ćeš mi vratiti osmijeh na lice.Znaš odakle je to. Možda od mene glupo što sam ti rekla neke stvari, al tome si me ti učio.Iskreno do kraja.I baš zato još iskrenije –tu sam.A ja ću te i dalje čuvati kao i do sada,daleko od svih,daleko od oni koji ne znaju što znači sve ovo o čemu pričam.Čuvat ću te kao moju,nedodirljivu kap vode na dlanu.A ti i dalje iz mog pogleda,mojih riječi i moga lica možeš čitati sve ono što za tebe čuvam u sebi. Pitao si me da li ima još nešto što ne znaš.Ima.Na ovom oprosti,al neću ti reći nikada jer bi ti bilo još gore.Zato,nek' ostane što je tebi bolje.
29.08.2008.

Bio je to jedan rujanski dan u zagrebu,dan nakon predivne večeri i koncerta HP-a.

21.09.08. Dan rastanka,čudan i nejasan dan...Šetajući jarunom,ja sam zastala,tebi nije ništa bilo jasno.Htjela sam jedan trenutak,zaustaviti vrijeme,htjela sam sjećanje.Dobila sam ga.Nebo se smračilo,sve je bilo tamno plavo...Zrak je bio gust,sparan,topao i mekan.

Kao da je bio živ,uvlačio nam se u pore i obavijao nas.Vrijeme pred kišu.Sjeli smo na klupicu,na onu našu klupicu,ljudi su prolazili,al nismo razmišljali o njima,bili smo previše zaokupljeni drugim mislima.Tmurno je sve.Osjećam to,ne sviđa mi se.Kažem ti to.Imam loš osjećaj.Nešto će se loše dogoditi.Ti me zagrliš,onako lijepo kako ti znaš.Vruće je,a sada još više.Ne smeta,dobro je tako.Pustiš me iz svojih ruku,ali ja ne bi.Kažem ti da moram uskoro ići,a i ti isto.Nećemo se vidjeti opet tako brzo..Kiša je počela padati po nama..
Zagrlim te,onako lagano mokri stojimo nasred parka..Idem.. Ovo je kraj..

Još samo zagrljaj za kraj..Da ovo je definitivni kraj. Kraj zabave. Kraj jednog sna.
Kraj jedne priče.Kraj naše ljubavi.Ako je ikad bila " zaista naša"....Zagrljaj je pukao,mi nismo više "mi".Sada smo samo "ja" i "ti"...Daješ mi pusu,smješim ti se,mašem ti.I to je to,kraj.Nema se što više reći.Odlazim,gledam u tebe,nestaješ u daljini.

_{Znaš li kako boli kad ljubiš usne njene??!!…Sada opet ljubiš nju…ali pitam se zašto tako često misliš na mene,zašto me i dalje zoveš..pričaš koliko ti nedostajem...zašto želiš moju blizinu?Zar ti ona nije dovoljna,ili te nešto vuče k meni…}

Sjećaš li se one noći? Sjećaš li se onog sponatanog poljupca.Nevinog,a tako iskrenog.

Sjećaš li se naše prve svađe?Kada sam vikala na tebe,gledajući u pod.Smijao si mi se.Bila sam i sama sebi smiješna.Zadržala sam osmijeh,izustila sam one riječi koje su me gušile.

Koje mi nisu dale disati.Bilo ti stalo.Došao si za mnom.Hodao si uz mene.Neprestano govorio da me voliš.Jesi li doista mislio to? Natjerao si me da te zavolim.Nisam se odupirala.Voljela sam te.Ali to sve je sada gotovo...

Gdje da nađem svoju nekada izgubljenu sreću i da li ću uopće ikada više biti sretna kao kad sam bila u tvom zagrljaju?Da...tada sam bila najsretnija djevojka na planetu.Misleći da će bol proći pronalazim put iz labirinta koji me vodi ni manje ni više na mjesto gdje smo otkrili šta je to ljubav,gdje su moje usne počivale na tvojima...Neki neznani ljudi govorili su u ritmu nota a u meni se sve više povećavao procebat alkohola.To veče suze su mi potekle niz lice, sve se kidalo od bola,a srce je gubilo sjaj i polako je tonulo u san.Riječi su odjekivale u glavi...

_{Svjesno ili nesvjesno,namjerno ili nenamjerno uglavnom povrijedio si me.I sad ne znam šta bih ti rekla niti imam snage progovoriti ijednu riječ s tobom.Kažem to jer znam da bi se opet sve svelo na isto....Neću ti suditi niti imam pravo na to,zna se ko to radi.Uvijek kažem:sve se vraća,sve se plaća.Jako sam razočarana u ljubav,tebe,sebe ili "nas",ali ožiljak će ostati ne znam koliko dugo.Primjetila sam da cijelo vrijemo govorim "ne znam"-tako i jeste.Ne znam odgovore na mnoga pitanja.Ne poznajem te i opet se pitam da li si ti osoba koju sam voljela...Možda se i naše mirne rijeke ukrste nekada,u ovom ili u onom svijetu..Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo sresti i oživiti ono što smo jednom imali...}

_07.11.2008.

_{Gotovo je sve.. i sad te se samo rijetko sjetim...}

30.10.2008.

Objavio/la medonja0208 u 18:16, 0 komentar(a), print, #

17.01.2009.

Vječno izgubljena duša?!

Ljudska bića sanjaju da je svijet normalan, predvidiv, smislen. Sanjaju da se jednoga dana neće dogoditi to da njihov svijet postane samo blijeda maštarija i da se slabašne kulise neće srušiti i da nikada neće ugledati sivi kostur konstrukcije koji je taj svijet nosio. Puka sanjarija. Prestala sam sanjati o nekim stvarima,al ipak i dalje sanjam... Neki snovi su izgubljeni, a neki pak nađeni...

Pokušala sam se prepustiti, ali uskoro sam se poželjela vratiti na staro. I sad sam negdje drugdje, jer sve je to otišlo predaleko. Na sasvim sam drugom putu, a za obnavljanje starog nemam volje. Prije par sam mjeseci mislila da ne postoji šansa da se u tolikoj mjeri izgubim u vlastitom svijetu (kojeg su, ipak, kreirali drugi), ali sada sam živi primjer da je to moguće. Oduvijek sam bila izgubljena i sama sebi čudna, ali sam ujedno bila i naučena na to, a sada je sve drukčije. Stvari kužim tek kad završe, emocije otkrivam tek kad svijet postane mržnja… Padam dublje i dublje, a koliko god da sam okružena ljudima, nitko mi ne želi pružiti ruku. Okrećem se za njima i gledam im lica, a svi se smiju i doimaju se sretnim. Ja ne pripadam tome svijetu, ja to kvarim. Ja kvarim njihova stajališta, ja rušim osjećaje…
Ja volim prkositi. Svemu i svima. Trenutno ne uspijevam. Očito je da sam pročitana. Sada ostali, ono što sam ja radila njima, rade meni. Pokušala sam ih probuditi. Sada oni bude mene.

A ja samo želim spavati. I u snovima kreirati svijet onako kako ja želim...

Sjedila sam u travi i gledala u sunce, zbog kojeg su mi se u očima zasjajile suze. Barem sam mislila da je to zbog sunca, iako je moglo biti i zbog nekih drugih, ali ipak nedefiniranih stvari. Problem je u tome što u svemu tražim savršenost, a tek dok postaje kasno, shvaćam da drugi, dok ja sanjam, žive isto ono savršenstvo koje ja tražim. Svaki se dan pokušavam probuditi iz toga sna i pridružiti se njima, ali svaki put se budim prekasno. Možda nekad i postoji šansa da se pridružim životu, ali ja to nikada ne radim jer smatram da će uvijek postojati bolja prilika i da još nije kasno da se moji snovi ostvare. Razmišljala sam danas o njima, buljeći u sunce zbog kojeg me sada peku oči, i shvatila da ih ustvari ne poznajem. Pri svakoj pomisli na nešto lijepo, moja mašta formira nešto drukčije, nešto ljepše, nešto bolje… Međutim, sve ostaje na mentalnom stadiju…još nikada nisam fizički probala ostvariti svoje snove. Vjerojatno nikada ni neću. Mislim da se radi o sebičnosti, jer je za ostvarenje snova potreban još netko, a ja ih ne želim dijeliti s nikime. Možda se radi i o usamljenosti i možda ni ne postoji netko tko bi ih sa mnom htio dijeliti, možda je sva moja okolina još samo jedan dio moje mašte… A ustvari, kako da ih i ostvarim kada ne znam što želim, tj. s kim ih želim podijeliti. Moji snovi nisu materijalnog tipa, u to sam sigurna. Ja samo želim biti ispunjena, ali ne znam točno čime. Tražim mjesto gdje ću se osjećati svojom… Tražim nekog tko će me činiti svojom… Tražim nešto čemu neću iznova morati objašnjavati da ne znam opravdati razloge svojeg ponašanja… Izgubljena sam i tražim nekoga tko će me vratiti, a svi, kako mi se čini, traže da ja vratim njih. Ali ipak nadam se da neću, kako sam jednom rekla ostati vječno izgubljena duša…
Tražim se. Tražim put...

Objavio/la medonja0208 u 12:37, print, #

10.01.2009.

...Kada kola krenu nizbrdo...

Jednostavno dođe tren kad ne znaš što da kažeš, kako da se postaviš... Često razmišljam o životu. Koji je cilj našeg postojanja? Zašto sam i kako dobila tu "nagradu", da imam priliku šetati ovom planetom? Čime li sam to zaslužila? Znam da smo na svijetu zbog drugih. Da, upravo zbog drugih. A kakvi smo mi prema tim drugima ili još bolje kakvi su drugi prema nama? Često imamo dojam da se naš svijet ruši. Cijeli naš život koji smo s toliko muke i pažnje gradili, ruši se poput kule od pijeska u naletu vala. No ja se ne brinem. Kao što će se dijete ponovno vratiti na plažu i napraviti novu kulu, tako ćemo se mi izdići iz temelja, izgraditi novi život. To dijete će tu kulu vjerojatno napraviti na drugom mjestu, dalje od mlata valova, a isto ćemo tako mi izgraditi novi život, možda daleko od ljudi koji su nas uništili. Al u svemu tome postoji nešto dobro. Naime, ljudi kažu;"Što nas ne uništi, ojača nas!" Postat ćemo jači, spremniji na sve, na borbu. Možda u početku nećemo imati povjerenja u druge, al s vremenom ćemo se oporaviti. Zašto su sad ove filozofije našle mjesto upravo u ovome postu, upravo sada? Nisam sigurna da znam odgovor. Možda on leži u mojoj prošlosti. Kao mala bila sam veselo, umiljato dijete. Dijete koje je uspjelo nasmijati svakoga i u svako doba dana. Ne znam kamo je to dijete nestalo. Govore mi,"Još si mlada, veseli se, zajebavaj se..., Uživaj u životu."Ne mogu....Zašto me nisu učili da život nije fer, da u životu nema poštenja, nema pravde? Život je nepoštena borba. U toj borbi nema sredine. Ili si gubitnik ili pobjednik. Ali borbe postoje zato da se borimo. Nikada se nemojte predati, nemojte odustati. Ne upotrebljavajte riječi ja to ne mogu, to je previše za mene...Vjerujte mi. Tek kada se naučite boriti za sebe, izborit ćete svoju pobjedu. Izaći ćete iz te bitke kao pobjednik, sretni i ponosni jer ste uspjeli. Niti jedno dno nije toliko duboko da se ne bi mogli vratiti na površinu. Niti jedna planina nije toliko visoka da ne bi mogli dostići vrh. Samo nam treba upornost i snaga volje.

Objavio/la medonja0208 u 14:29, print, #

09.01.2009.

...moj medo, i moja nada...

Ja se nadam...mada znam da nema smisla...Moja nada možda prerasta u slijepo vjerovanje... Ali...nema veze...Ja se njome hranim...S njom koračam...Držim je čvrsto i ne puštam je...Živi u mom majom medi bez kojeg ne mogu zaspati...U medi sa staklenim očima...praznog pogleda...Koji kao da mi kroz taj svoj hladan i prazan pogled želi reći“ja ne živim, ja sam praznina,ostavi me“ Ali on me grije...lijepo mi je kad ga zagrlim..toplo mi je...Samo mi to i treba...zagrljaj vjere i nade....Pa makar bio i lažan...I iako znam da će doći vejiki čiko i uzet mi mog medu...i reći...zar još uvijek čuvaš ovog starog medu,zar još uvijek sanjaš i nadaš se..probudi se...realnost je daleko od snova..I te riječi me preplaše..jako...

Samo želim, da sanjam svoje snove...Da grlim svog medu..Da maštam...da volim...Ne želim ići u stvarnost... ne želim se razočarati..Ne želim da shvatim da su zapravo sva moja nadanja lažna..Da je moj medo zapravo jedan obični predmet...Koji nikad nije čuo moja kasnonoćna šaputanja...Koji se samo pravio da me sluša..da me razumije...Ne želim otvoriti oči...pogledati....pa shvatiti...i razočarati se...

Nadam se...Nemojte me buditi...želim da sanjam...da se nadam...Nemojte mi uzeti mog medu..Moju nadu....

Objavio/la medonja0208 u 14:13, print, #

07.01.2009.

...Najdublje i najtrajnije istine su istine srca...

Često nas razna pitanja progone, na sva nemamo odgovore, ali ona i dalje stoje tu. Tražimo i koliko god se trudili nema ih. I zaboli tišina kojom odzvanja prostorija kad izustiš jedno i poželiš čuti odgovor. Da li je on stvarno toliko daleko, hoću li ga ikada pronaći. Ponekad se zadovoljim onim "jednostavno je tako moralo biti". I da uistinu je tako. Koliko god mi ponekad to ne prihvaćali, trudili se ne misliti tako.Čudno je kad sve zbrojim i oduzmem kojim putevima sam sve trebala hodati, tapkati u mraku, tražiti izlaz kada zalutam... sve to da bih došla do ovog mjesta gdje sam sad. I opet pitanja.. da li sam sretna, da li je to ono što želim? Gdje sam ja to zapravo? Svakome je cilj nakon tuge i suza doći do sreće, svakome je nada osjetiti ju i početi ju živjeti. Potrebno je vremena da neke stvari pronađu svoje mjesto i jednostavno se stope. Potrebno je vremena da se kockice poslože na pravu stranu. Ako sada osjećam da sam sretna znači da je moj put otpočetka bio onaj pravi, iako posut trnjem,gorak i težak, iako na trenutke pun suza i gorčine... ipak je bio pravi. Ionako za doći do sreće treba proći trnovitom stazom, nije li to zapravo i bit svega. Nakon borbe uživati, znati da si zaslužio, nakon borbe odahnuti i obrisati znoj koji je stvoren tvojim trudom... znati da si i sam doprinio stvaranju nečega. Često bih sjela i zapitala se kako ću nešto znati. Na to je odgovor bio samo jedan "jednostavno znam". I neka pitanja nisu imala smisao, ali ja bih ih svejedno postavljala.

Ljetos kad sam šetala plažom, tako silno sam željela skinuti cipele i uroniti bose noge u vodu. Hladan vjetar je puhao, ali nisam mu dopustila da mi uništi želju. Sjela sam na kamen i osjetila hladnu vodu pod stopalima. Nevjerojatno koliko mi je to godilo. Ništa nisam čula, samo otkucaje svog srca...to je bilo jedino što sam željela čuti. Nikoga nisam vidjela, iako znam da su ljudi prolazili meni iza leđa. I zaista me nije bilo briga što misle o meni dok onako sama sjedim s nogama umočenim u vodu... zaista me nije bilo briga da li su se samo nasmijali i produžili ili se zaustavili sa svojim mislima. I možda tada po prvi put osluhnula sam svoje srce opet u onoj želji da pronađem odgovor. I svi odgovori su ležali upravo tu, čekajući da ih pronađem. Valjda ljudi uvijek idu onim kompliciranim putem, a sve što trebaju znati leži pored njih.Odgovori ponekad i nisu tako daleko kao što nam se čini. Bojala sam se osjećaja... kad dam previše, poželim to uzeti natrag. Ali to ne bih bila ja... da volim na pola, da darujem komadiće, jer kad volim dajem sve. Ali valjda je to zbog ožiljaka koji su ostali nakon što je prošlost polagano odlazila. Nitko ne voli griješiti više puta, iako sada osjećam da ne griješim. Sada one razbacane kockice sjedaju na svoje mjesto. Slijedim svoje srce i ponekad zastanem tek da poslušam da li još uvijek hodam pravim putem. I još uvijek ga čekam, da mi dokaže kako je vrijedno ono što imamo, kako sve prepreke u dvoje je lakše prijeći. I slijedim svoje srce i postavim pitanje, na koje ono spremno mi da odgovor... znam da ne trebam tražit dalje.. jer svi odgovori su tu u meni, gdje su uvijek i bili.

Objavio/la medonja0208 u 03:37, print, #

06.01.2009.

I wont tell my secrets... or yes?

Znate li što sam ja? Ja sam jedno veliko egoistično govno od ljudskog bića. To sam ja. Nije da ne volim sebe. Ja volim sebe! Ali jednako tako znam kakva sam i pitam se zašto mi je dopušteno da budem takva. Znate li koliko mi malo treba da popustim sve kočnice i postanem… Ne znam. Nešto ružno. Nešto što sam bila... To je kao da ti je rečeno: Evo ti krila, leti, čini što hoćeš sebi na zadovoljstvo, ali znaj da će se, kad se vineš, nebo razbiti i srušiti na one koji su ostali iza tebe. A ja? Ja ne marim. Uzimam krila. Letim. Širim krila i smijem se, pjevam od sreće. A oni dolje? Niti ih ne pogledam. Niti ih se ne sjetim. Ako me koji put što podsjeti odgurnem sjećanja, zatvorim um za njih i prepuštam se samo onome što mi čini zadovoljstvo....

Efo šta vam moja frendica br.1 kaže o meni :

"Vrlo glasna..zanimljiva, komunikativna. iskrena.. Ponekad malo nepromišljena, ali to nema veze. Luckasta si! Slatka! Hehe! TVRDOGLAVA u pičku materinu!A nije niti to uvijek negativno.... "

A frendica br. 2 kaže :

"Ti si luddaaaa,lijepa, pažljiva, ne dopuštaš da te neko vuče za nos. Tvrdoglava, ponekad temperamentna, jako dobra prijateljica i osoba od povjerenja...."

No ipak, ima nešt dobrog i u meni....

Puno razmišljam u zadnje vrijeme o svojim prijateljima. Ustvari o onima za koje sam mislila da to jesu, i o onima za koje još mislim da to jesu. I pokušavam zaključiti kako prepoznati tko je pravi prijatelj i kako znati da te neka osoba nikad neće iznevjeriti, i eto, nikako da dokučim kako.
Dvoličnost. Laži.
U što smo pretvorili ovaj svijet?
Da, istina je. "Nisu kriva vremena, krivi su ljudi."
Boli me k***c od dvoličnih ljudi već. Svi pričaju o svima. Stalno netko nešto priča. I nitko više nema granicu. Nitko ne bira. Neki pričaju o svojim najboljim prijateljima njima iza leđa. Izmišljaju. Stvaraju priče. Zašto? Ne kužim.
Ne trebaju mi takvi prijatelji. To definitivno.
Nemam dlake na jeziku. Ako mi je toliko do toga da o nečem pričam, ili ako mi toliko nešto smeta kod nekoga, a dovoljno mi je stalo da to izgovorim na glas, onda ću to reći toj osobi u lice.Samo su neke osobe preteške. Jednostavno ne razumiju da je možda problem u njima, a ne samo u svima oko njih.
Ja svaćam da imam mane.Pokušavam ih promijeniti. Trudim se.
Želim biti prihvaćena od strane ljudi koje volim.
I znam... ako mi je do nekog dovoljno stalo, spremna sam se za tu osobu promijeniti.
Al brate, ako ti nisi dobar prema meni, bit ću i ja gadura prema tebi...

Pjevam. Pjeva mi se.

Objavio/la medonja0208 u 14:25, 1 komentar(a), print, #

05.01.2009.

...Jednom...

Svi mi imamo svoje JEDNOM. To je naša želja. Želja zbog koje živimo. Živjeti znači znati što želimo i strastveno to željeti. Često je ta želja neostvariva. Često nismo ni svjesni da je u nama. Znate kada netko kaže da je u dubini duše sretan? U dubini duše je zapravo njegovo JEDNOM. JEDNOM nam daje snagu da se nastavimo boriti i da se krećemo prema naprijed. Živjeti u nadi ne znači sanjariti. Živjeti u nadi znači biti hrabar. Svi mi imamo neke svoje ideale, neke svoje zamisli i doživljaje. Svi bi htjeli nešto promjeniti i biti sretniji. Teško je sve želje uklopiti u jedno riješenje, jer ljudi su individualni, uvijek se nađe netko tko će se izdvajati. Drugim riječima- uvijek se nađe neko tko će nas spriječiti u ostvarenju naše želje. Ali baš zato što je ta želja neostvariva, ona nas motivira da ju prebolimo, pobjedimo, zaboravimo... Da uživamo u onome što imamo sada i u onom što ćemo tek imati. Ljudi su prepuni snova... Ljude je teško predvidjeti. I onda kada misliš da poznaš neku osobu, ona te može u sekundi iznenaditi. U sekundi kada ona ispuni svoju želju. Ne možemo mijenjati druge ljude, ali uvijek nam je dopušteno sanjariti i željeti. I potajno čekati da JEDNOM dođe.